16/10/2025
Tek mjesecima nakon gubitka pročitala sam kako se u jednoj bolnici ženi pri izlasku daje brošura s brojem psihologa. Meni je nije dao nitko, a da je, vjerujem da bi mi vrijeme nakon gubitka bilo mnogo lakše.
Ono što se svaka mama pita je: Zašto baš meni?
I svaka se pita da li je ona pogriješila ili možda mogla to spriječiti?
Sve mi nakon nekog vremena shvatimo da to nije bilo do nas, ali u nama uvijek ostane ono "Ali možda je moglo..."
Svaki gubitak uništi dio žene, a kako li je tek onima koje su to prošle više p**a, ne mogu ni pomisliti...
Tek prije koju godinu shvatila sam jednim statusom da je oko mene mnogo žena koje su prošle isto, a vjerujte mi, mislila sam da se to ne događa tako često. Nikada nisam pitala nikoga kako se izborio sa tugom, ali ni pričala o tome koliko je meni osobno bilo teško shvatiti da u meni nema više ničega.
Trebalo mi je 2 godine da odlučim probati ponovo, a tih 9 mjeseci živjela sam u strahu da se ne ponovi isto. I koliko čitam, svaka od nas strahuje od istoga...
Voljela bih kada bi bolnice vidjele naš strah, kada za njih ne bi bile samo broj, kada na naše pitanje "Zašto?" odgovor ne bi bio "Događa se" ili "Mladi ste, bit će drugo!" I kada bi nam netko na izlasku rekao da potražimo psihologa i da će nam on pomoći barem psihički. Meni bi pomogao, jer za mene je naredni period bio pravi pakao u meni. I do prije koji mjesec ne bih o tome pričala, kao što nisam 10 godina prije toga, ali danas, danas želim da svaka žena zna da u tome nije sama. Mnogo nas je. ❤️
