Dosadašnje znanje o tim stvarima, koje sam dobila od svoje majke, se u mladosti svodilo na to da čim vidim da ja to mogu i znam, priča se završava sa jednim uspješno završenim komadom. Isto je bilo bez obzira da li se radilo o heklanju, vezu, pletenju i sl. Kasnije na fakultetu niti je bilo vremena, niti volje za ručnim radom. Kada sam počela raditi, posao ljekara i porodične obaveze su istisnuli
bilo kakve slobodne aktivnosti. I sad se vraćam na početak priče. Nakon predivne vijesti počela sam, prvo razmišljati, a onda i praviti pape za bebe. Prvo sam poklonila jedne papice za unuku od prijateljice, a onda je to dalje išlo spontano, za djecu mojih prijatelja itd...
Sa torbama je priča počela tako što nisam uspjela sebi pronaći elegantnu torbu za jednu svečanu priliku. Problem je bio što je morala biti plava i biti odgovarajuće veličine. Onda sam odlučila napraviti sebi jednu torbu, po mojoj želji. Nakon toga priča je tekla slično kao sa papicama, samo što više nisu bila djeca u pitanju. Prvo sam napravila torbe za kćerku, pa za svoju snahu, pa za moje i njihove prijateljice... Kao i papice, torbe su sve podijeljene dragim osobama. Nastavak priče bi bio da i dalje nastavljam da heklam, jer sam otkrila da u tome uživam.
