07/07/2024
Gete je jednom rekao o Šekspiru: „Niko nije više od njega prezirao materijalni kostim; on vrlo dobro poznaje unutrašnji kostim ljudi, a u njemu su svi jednaki. Kaže se da je odlično prikazao Rimljane; ja to ne smatram, sve su to pravi Englezi, ali naravno ljudi iz osnove i potpuno, a njima priliči i rimska toga“. Sada pitam: da li bi takođe bilo uopšte moguće da se naši današnji literati, ljudi iz naroda, činovnici i političari prikažu kao Rimljani; to nikako neće ići, jer to nisu nikakvi ljudi, nego samo zatucani priručnici i tako reći konkretna apstrakta. Kada bi imali karakter i vlastitu prirodu, sve bi se to nalazilo tako duboko da se čak ni vitlom ne bi moglo izvući na dnevnu svetlost: kada bi to bili ljudi onda bi to ipak bili samo za onoga koji „svuda prodire pogledom“. Za svakog drugog oni su nešto drugo, ni ljudi, ni bogovi, ni životinje, nego tvorevine istorijskog obrazovanja, sve u svemu obrazovanje, slika, forma bez dokazivog sadržaja, na žalost samo loša forma i pored toga — uniforma. I ovako bi trebalo shvatiti i proceniti moj stav: istoriju podnose samo jake ličnosti, slabe ona potpuno briše. To stoji do toga što ih zbunjuje osećaj i osećanje tamo gde ovi nisu dovoljno jaki da prošlost mere po sebi. Onaj koji se više ne usuđuje da ima poverenja u sebe, nego nehotice za svoje osećanje traži savet od istorije „kako treba ovde da osećam?“ iz bojažljivosti će postepeno postajati glumac i igrati jednu ulogu, najčešće mnogo uloga, i zato svaku tako slabo i plitko. Postepeno se gubi svaka kongruencija između čoveka i njegovog istorijskog područja; vidimo kako mali jezičavi momci postupaju sa Rimljanima kao da su sa njima napasali ovce: riju i kopaju ро poslednjim ostacima grčkih pesnika kao da su ova „corpora“ (tela) pripremljena za njihovo seciranje i kao da su „vilia“ (bezvredni), to bi njihova vlastita „corpora“ mogla biti. Ako uzmemo da se neko bavi Demokritom onda mi ·se uvek nameće pitanje: а zašto baš Demokritom? Zašto ne Heraklitom? lli Filonom? Ili Bekonom? Ili Dekartom? I tako ро volji dalje. А zatim: ра zašto baš filozofom? Zašto ne pesnikom ili govornikom? I zašto uopšte nekim Grkom, а ne nekim Englezom ili Turčinom? Zar prošlost nije dovoljno velika da se nađe nešto pri čemu se nećete tako smešno proizvoljno isticati? Ali kao što је rečeno: to је pokolenje evnuha; evnuhu је jedna žena kao i svaka druga, upravo samo žena i žena ро sebi, ono večno nedodirljivo — i tako је svejedno, čime se bavite, samo ako istorija ostaje lepo „objektivno“ sačuvana, naime od takvih koji nikada sami neće moći stvarati istoriju. I kako vas tu večno ženstveno nikada пеćе povući nagore* (*aluzija na završetak Geteovog „Fausta“), vi ga povlačite k sebi nadole i uzimate kao srednji rod, kаo i istoriju. Ali da neko ne poveruje kako istoriju ozbiljno poredim sa večno ženstvenim, pre ću jasno i razgovetno izjaviti da је naprotiv smatram večno muževnom: samo što za one koji su skroz-naskroz „istorijski obrazovani“ mora biti prilično svejedno da li је to jedno ili drugo: oni sami ipak nisu ni muškarac ni žena, čak ni zajednica (Kommunia), nego uvek samo srednji rod ili, izobraženije rečeno, upravo samo oni večno objektivni.“
Ako su ličnosti tek na prikazani način splasnule u večnu bezsubjektnost ili, kako se kaže, objektivnost: onda vise ništa na njih ne može delovati; ako se dogodi nešto dobro i pravo, kao čin, kao pesništvo, kao muzika: ispražnjen obrazovani čovek odmah prelazi preko dela i pita za istoriju autorovu. Ako је ovaj već stvorio više od toga, on odmah sebi mora protumačiti dosadašnji i verovatni dalji tok njegovog razvitka, on se odmah postavlja uz druge radi upoređenja, secira se s obzirom na njegove građe, njegove obrade, raščinjava, mudro ponovo sastavlja i u celini opominje i vraća na njegovo mesto. Mogu se zbiti najčudnovatije stvari, no uvek je četa istorijskih neutralaca na svome mestu, spremna da autora pregleda već iz velike daljine. Iznenada se razleže jeka: no uvek kao „kritika“, dok malopre kritičar nije ni sanjao o mogućnosti zbivanja. Nigde ne dolazi do nekog dejstva, nego stalno samo do neke „kritike“; i sama kritika opet ne vrši nikakvo dejstvo, nego samo ponovo doživljava kritiku. Pri tom su se ljudi sporazumeli da se mnoge kritike smatraju dejstvom, a njihov mali broj ili njihovo odsustvo — neuspehom. Ali u osnovi, čak pri navedenom dejstvu, sve ostaje po starom; brblja se doduše neko vreme nešto novo, a u međuvremenu se čini ono što se uvek činilo. Istorijsko obrazovanje naših kritičara uopšte više ne dopušta da dođe do dejstva u pravom smislu, naime do dejstva na život i aktivnost: na najcrnji rukopis oni odmah pritiskuju svoj upijač, po najljupkijem crtežu povlače svoje debele poteze kičicom, što treba smatrati korekturama. Tada se sve opet završava. Ali njihovo kritičko pero nikada ne prestaje teći, jer su oni nad njim izgubili vlast i više ih ne vodi umesto da ga oni vode. Baš se u toj neumerenosti njihovih kritičkih izliva, u nedostatku vladanja nad samim sobom, u tome što Rimljani nazivaju „impotentia“, odaje slabost moderne ličnosti.
- „O koristi i šteti istorije za život“, Fridrih Niče 1874. !!!!!!!!!!!