15/08/2026
Sjećanje na početak karijere.
1997., revija ispred Strossmayerove katedrale u Đakovu.
Manekenke su Katarina, Nina, Jasmina i Marina uz glazbu Jean-Michel Jarre.
Sjećanje na početak karijere moje tekstilne umjetnosti. Rukom oslikana svila u kombinaciji sa krinolinama od žičane mreže. Manekenke su Katarina, Nina, Jasmina i Marina uz glazbu Jean-Michel Jarre.
Miješaju se emocije, pročitajte zašto.
RANI RADOVI
Ovo je kolekcija panonskih vila, kadrovi sa samostalne revije u Đakovu ispred Strossmayerove katedrale 1997. g. Fotke sam škaricama rezala i lijepila. Radila sam tzv. krinoline od žičane mreže suvremenog dizajna i bojala ih auto lakovima. Manekenke u rukama imaju oslikane marame kojima se igraju, vjetar njima leluja. One su bile panonske vile.
U to vrijeme u Đakovu nije bilo kulturnih događaja za mlade, to su bile poslije ratne godine. Bilo mi je naporno slušati kako u Đakovu ničeg nema pa sam odlučila napraviti projekt iz kulture u koji bih uključivala svake godine sve koji nešto stvaraju u glazbi plesu, pjesmi, dizajnu itd. Te 1997. sam pozvala tada mladu glazbenu grupu Nova koji su imali koncert, a ja samostalnu modnu reviju koju su nosile Đakovčanke koje sam odmjeravala u gradu kako hodaju i kakvo držanje imaju, prišla im i pozvala da mi budu manekenke. Prijateljica Nina je bila došla čak iz Zagreba da mi bude manekenka. U to doba to je bilo senzacionalno. Djevojke su došle kod mene kući i u mom dvorištu sam ih učila kako će nositi modele, učila sam ih koreografiju. Prva publika su im bili moji susjedi koji su se naredali ispred kapije. Kada se sada toga sjetim obuzme me milina.
To je bilo prvi put da se platforma ispred Strossmayerove katedrale koristila za kulturni događaj. Nikome prije mene nije bilo palo na pamet da se kulturni događaj tamo organizira. Na žalost, bilo je dosta ljudskog jala jer sam bila tada mlada umjetnica od samo 26 godina i sve sam sama organizirala pa su oni stariji u kulturnim institucijama Đakova doživljavali jal jer sam pokazala da se kulturni događaj može organizirati, da Đakovo ima kulturne kapacitete, a njima to nije palo na pamet. Bilo ih je puno koji su mi pravili probleme, odradila sam taj projekt do kraja, nisam bila odustala, ali nikada više nisam poželjela ponoviti to iskustvo. Čak sam u Poglavarstvu doživjela seksualno napastovanje. Čovjek koji je u to vrijeme bio zadužen za kulturu grada me je bio pozvao na razgovor da se sljedeće godine kada su jubilarni Vezovi, Vezovi obilježe mojom samostalnom revijom jer je reviju snimala HRT i oni su ju dobro prihvatili, trg ispred Strossmayerove katedrale je bio pun publike. O reviji se dugo pričalo. Ta persona koji je bio na funkciji za kulturu i koji me je bio pozvao na razgovor u Poglavarstvo radi daljnje suradnje se u jednom trenutku ustao i nabacio se na mene, čvrsto me zagrlio i jednom rukom zgrabio za dojku. Trenirala sam karate u srednjoj školi pa sam imala karataški instikt i karataškim potezom sam ga odbacila od sebe. Bila sam u šoku. On je mislio da su umjetnici promiskuitetni i da ćemo biti ljubavnici. Fujjj!!! Bio je direktor moje osnovne škole, a njegova djeca su moja generacija. Do tada Poglavarstvo je otkupljivalo moju oslikanu svilu za službene poklone, nakon tog događaja svaka suradnja je prestala i završila je moja karijera u mom rodnom gradu Đakovu jer nisam htjela biti ljubavnica ljigavcu koji predstavlja kulturu grada Đakova. Sramota za Grad!
P.S. Program sam odradila o svom trošku, bez sponzora i bez financijske podrške Grada Đakova. Eto kako je biti umjetnica u Đakovu!
HRT je kadrovima moje revije najavio Vezove u terminu prije Dnevnika što je tada bilo najgledaniji termin. Kasnije sam saznala da sam za to trebala biti plačena, ali nisam. Vezovi i grad Đakovo su bili dobili besplatnu reklamu koristeći moju autorsku reviju bez da su me pitali za dozvolu za korištenje moje revuje u njihove reklamne svrhe. Grad je nakon moje revije nastavio svake godine na platformi katedrale organizirati otvorenje Đakovačkih vezove koje se do tada odražavalo u Velikom parku. Tapkaju za mojim stopama. Iskoristili su moju ideju, ali mene nikada nisu pozvali na suradnju, nisam bila kooperativna, nisam pristala biti ljubavnica čovjeka na funkciji moći.
Ostalo je sjećanje na gorko iskustvo.